Odnos između majke i deteta je jedna od najvažnijih psiholoških tema.

Psihoanalitički orjentisan dečji psihijatar John Bowlbi, osmislio je teoriju attachment-a (emocionalno vezivanje) objasnivši da postoji urođena potreba deteta za posebnom vrstom emocionalnog vezivanja za odrasle koji o njemu brinu (pre svega za majke i očeve) što je nazvao attachment.

To rano iskustvo vezivanja postaje model koji kasnije oblikuje naše druge veze i odnose. Vezanost je sposobnost da verujemo drugima i da se povezujemo emotivno sa njima kako u partnerskim odnosima, tako i prijateljskim tokom čitavog života pojedinca. Ova veza je osnova emocionalnog zdravlja i stvara doživotno verovanje u vrednost i pouzdanost odnosa. Takođe, na osnovu ove vezanosti gradimo i sliku o sebi, da li zaslužujemo ljubav I poverenje drugih.

Emocionalna iskustva koja smo imali sa osobama koje su o nama brinule, utiču na razvoj našeg stila emocionalnog vezivanja:

SIGURAN STIL EMOCIONALNOG VEZIVANJA

Roditelji koji deci pružaju osećaj zaštite i sigurnosti, blagovremeno I kontinuirano ispunjavanju potrebe deteta I zahteve za brigom, razvijaju u svom odnosu sa detetom SIGURNU BAZU.  Sigurna porodična baza je mreža odnosa afektivnog vezivanja u kojoj svi članovi porodice imaju mogućnost da se osećaju dovoljno sigurno da istražuju, gde se svakom članu porodice pruža mogućnost za zbrinjavanje njegovih potreba u bilo kom uzrastu I u bilo kojim okolnostima. Ta slika podržava samostalno ponašanje, i kada osobe za koje smo afektivno vezani nisu prisutne ili trenutno nisu dostupne.

Uobičajene osobine ljudi sa sigurnim stilom vezivanja su:
  • Slobodno i jasno izražavaju osećanja
  • Imaju zdravo samopoštovanje
  • U stanju su da prave kompromis
  • Poštuju granice
  • Veruju drugima
  • Pokazuju empatiju i razumevanje za tuđe potrebe
  • Formiraju posvećene odnose

NESIGURAN STIL EMOCIONALNOG VEZIVANJA

Postoje dva obrasca ili tipa nesigurnog vezivanja: nesigurno – ambivalentni i nesigurno – izbegavajući tip vezivanja.

Ambivalentni stil vezivanja:

razvija se u odnosu gde je roditelj bio nepredvidiv ili nedosledan u odgovoru na potrebe deteta, tako da se razvija osećaj nesigurnosti kada i da li će naše potrebe biti zadovoljene. Odrasloj osobi koja izgradi ovaj stil vezivanja,  potrebno je stalno uveravanje da je voljena, ima loše lične granice, “lepljiva”, stalno brine i shvata lično ponašanje drugih.  Preterano se prilagođava se potrebama drugih, I oseća neprijatnost da izrazi svoje potrebe, jer smatra da tako može ugroziti odnos.

Uobičajne osobine ljudi sa ambivalentnim stilom vezivanja su:
  • Traže pažnju i dokaze ljubavi
  • Veruju da nisu dovoljno dobri, slabo izgrađeno samouzdanje
  • Zahtevni i posesivni
  • Zavisni od partnera ili prijatelja
  • Imaju teškoću da budu sami, preokupirani vezom

Izbegavajući stil vezivanja:

razvija se kada je roditelj povučen ili emocionalno distanciran i ne reaguje na zadovoljavanje emocionalnih potreba deteta (potreba za maženjem ili umirivanjem). Odrasla soba sa izbegavajućim stilom vezivanja veruje da niko neće zadovoljiti njene emocionalne potrebe, da nije ni vredna ljubavi i pažnje, da se možemo osloniti samo na sebe.  Teže da se zaštite od novih emotivnih razočaranja i povreda, oprezni su i sumnjaju u namere drugih, zato izbegavaju zbližavanje sa drugim ljudima, tražeći im mane.

Uobičajne osobine ljudi sa izbegavajućim stilom vezivanja su:
  • Ne pokazuju svoju ranjivost
  • Osećaju stid zbog svojih potreba
  • Ne traže utehu kada im je potrebna
  • Osećaju se emocionalno udaljeno od drugih
  • Kada počnu da osećaju bliskost imaju želju da se povuku
  • Nedostatak empatije i razumevanja za tuđe potrebe

DEZORGANIZOVANI STIL EMOTIVNOG VEZIVANJA

Ovaj stil vezivanja razvija se kada su roditelji visoko traumatizovane osobe, ponekad sa teškoćama u mentalnom funkcionisanju, zbog čega ne uspevaju da detetu ponude smislenu strategiju za rešavanje životnih problema. Na uznemirenje deteta roditelji reaguju vikanjem, fizičkim kažnjavanjem ili ignorisanjem, što za dete ima efekat kažnjavanja. Zbog nepredvidivog ponašanja roditelja, stvara se kofuzija, jer se roditelj doživljava i kao izvor sigurnosti ali, i kao izvor straha i opasnosti. Uobičajene osobine ljudi sa dezorganizovanim stilom vezivanja su:

  • Osećaju se inferiorno u odnosu na druge
  • Plaše se odbijanja I imaju visoko izražen strah od vezivanja
  • Ne pokazuju naklonost
  • Teškoće da veruju drugima
  • Ne mogu da dele osećanja
  • Pokazuju neprijateljstvo ili agresiju

Istraživanja pokazuju da poznavanje tipa emocionalne povezanosti može biti prediktor budućnosti odnosa, partnerskih, prijateljskih ili odnosa koji ćemo graditi sa našom decom, zato je važno znati da se tip emocionalne privrženosti može promeniti u toku života, usled povoljnijih životnih okolnosti i kvalitetnih emotivnih odnosa, ali najčešće uz pomoć psihoterapije, koja nam pomaže da pre svega otkrijemo koji tip privrženosti smo razvili jer često, ovi “radni modeli” funkcionišu na nesvesnom nivou.

Cilj terapije je da razvije sigurnu bazu, sposobnost slobodne komunikacije o pozitivnim i negativnim osećanjima, što je temelj sigurnog attachmenta.

Više o tome kako da promenite stil emocionalnog vezivanja pročitajte u sledećem članku.